Volim Islam

  Sve ću vas reći Allahu... riječ po riječ, onako kako se istina kazuje, sve ću vas reći Allahu!
Da ste me ubili mučki, da teška rana u mom trbuhu zjapi otvorena, krvavu ste brazdu
u mojoj zemlji zaorali, , haram vam bilo! I reći ću Mu da moja zemlja ječi od zuluma
iz dana u dan, iz noći u noć, pari se zlo nad tijelima ubijenih, nazor skraćeni životi množe
se pod sječivom zla uoči svakog časa, neprestano i opet. Hoću, mojega mi dina, tako ću
reći Allahu... - tiho, pretiho govori na samrti ranjeni sirijski dječak.
  Oči mu kao prezrele kupine širom otvorene postrance gledaju u daljinu, zakovane strahom
kao katancima teškim da jamče po mjeri njegove nevine duše, kad dođe čas, a oko njega
fijuču meci i granate. Govor je njegov trpnja i drhat začet u ponoru onih koji okreću lica
i zapravo ne žele znati šta se to u dječakovoj zemlji zbiva. U ranama njegovim borave
šćućurene ptice dvije i strepnja lepršne u slaboću ranjenog dječijeg tijela, ili to samo
nečujno odoli duša naletu bola pa zadrhte nejake ruke u isti mah kad krv pod grlo hrli,
a glas se iscijedi kroz predubok uzdah.
  ... Žurimice, puškom i nožem i svačim nas ubijate, posred srca, pod plećku i svukud,
eno, primiče se svjetlica i rasprskava u mojoj utrobi, haram vam bilo!
Prži me bol dok mi se krv razlijeva po utrobi i natapa je žednu, uh kako sam ožednio...
Poznajem ubilački put i zvižduk, ovdje pamet svačija mora stati jer opet pristiže granata
ispaljena iz zasjede, to krvnik gazi i udara u pognuta leđa moga brata, o Allahu... - ishukne
iz sebe dječak živu žarevicu boli.
  Pred očima mu kuća i avlija, sluša majčin glas kao da je blizu, sasvim blizu, opija ga miris
bademova cvijeta i davno procvalog jasmina. To majčina kosa miriše, miriše...
  Traži joj oči da u njih uroni kao u nebi skićeno zvijezdama dok ga bol podno stomaka
nišani i ujeda posred srca. Oca ne vidi ili mu se samo čini... tamo je negdje podalje
otišao da im donese vode, možda i hljeba, makar koju suhu voćku... raspoznaje mu lik
u daljini i čeka da priđe bliže pa da ga pita prepoznaje li ga. Preko cijelog trbuha rana
mu je živa otvorena, a niz lice krvavi curci slijevaju se naniže i, kako bi ga prepoznao?
  Trebalo bi da ga poznaju oni što su ga smrtno ranili, trebalo bi. Da ga gledaju i da se
dobro nagledaju dok mu tijelo vrelo i krvavo d groznice drhće, trebalo bi, makar iz pritaje
zagledati se u njega pa da ga pamte za sva vremena. Pa da se ne iznenade kad ih njegove
oči u snu zaskoče i do gole kože duše razotkre.
  Zulum je ovo što čine, golem zulum, reći će dječak Allahu, zasigurno.
Tijelo mu je nejako da padne ničice i osjeti ispod pojasa s desne strane kako mu igraju
damari i navire crna krv u grlo, a bol sve žešća, pokuša udahnuti ali ne stiže.
Presijeklo ga ispod prsne kosti naglo. Jednako traži očima oca i majku da ih vidi izbliza,
odvraća mu misli sve jača bol u trbuhu pa ih doziva poluglasom, šapće sebi u njedra.
  Ne plači majko, ništa me ne boli, samo sam žedan pa sam ovako, kako sam se zatekao,
legao na desnu stranu i čekam da babo donese vode pa da krenemo kući... ama, u prsima
mi se nešto preokrenulo, sabralo se u svanuće nad mojim licem i opet bdi čas kao cvijet
u tvojim očima, majko! Javlja mi se i milozvučan glas tamo odnekud, što bi dedo rekao
gdje je zora najtanja i uči Elham...
  Govori dječak slomljenim glasom i opet mu se pogled mrači. Tijelo mu se ruši u nemoći
i poliježe glasom dublje, malaksao odzvon srca listove prema nebu otvara širom.
  Dozivam majko tog nekog ko uči Elaham, ali ga ne mogu dozvati. Ne čuje me.
Umjesto da mi se odazove taj glas mi se opliće oko srca i uzdigne me uvis brzimice
od čega mi se zlati pred očima. Vidim pred sobom bijeli put što vodi kroz poširoku
zelenu dolinu nadsvođenu zvijezdama i svjetlucavim zrakama sunca.
Pored puta cvjetaju neobične bijele ruže okićene sitnim ružičastim biserom i, kad sam mislio da
više nemam kud zakoračit, ispred mene se otvore zlatne vratnice i nađem se među oblacima...
  Sad je dječakov glas dalek, pobjegao iz predjela jave i tuni se s visja čisto djetinje čelo,
to njegova dušica blista u zapisu prvog trepeta kad ospe se suza ponovo u dubokom oknu
bunara pa podupre glas biljegom.
  Evo, vidiš li majko, sad me umjesto oblaka nosi posrebren krilat konj te ga ustavim usred
zelene bašče pored izvora čiste vode. I taman kad sam htio sjahati i napiti se vode, zaplavi se
grana jorgovana ispred mene i krupne čaške cvijeta napoje me vodom, a da ih nisam dodirnuo
rukom. Osjećam kako mi se voda razlijeva kroz damare, napaja ih i raskriljuje kao latice cvijeta
i zapljuskuje mi lice odasvud, a voda jednako izvire iz čaški jorgovana tiho žuboreći kao onaj
glas što milozvučno uči Elham. Čujem kako mi srce klikti od radosti i penje se po oblacima kao
s grane na granu, sapet mi samo glas u grlu od pregoleme ljepote i radosti...
  Potom se zbiva čudo, ptice kao biseri u zlatnim kućicama stanuju i pjevaju, evo, odasvud se
pjesma razliježe. Sad su oblaci oko mene prekriveni svilom i kadifom do po nebeske kapije.
Sve miriše na jasmin i ružinu vodicu, a ptice pjevaju, pjevaju...
  Osjećam se majko, nekako ne znam, a da mi se nije kazalo, da je moja duša ahiretsku voćku
okusila i da se vraćam Allahu. Evo razmotavam sve što znam i vidio sam u ove tri godine života,
krvnike i užareno olovo u trbuhu razmrsit će se i ono što ne znam pa ću Allahu sve ispričati.
Kako moja zemlja ječi od bola i uboja, kako su djeca ubijana i krila ptica posječena, oganj je
sastavio nebo i zemlju nad mojom zemljom pa je sve živo, osim krvnika, proplakalo.
Reći ću Allahu, mojega mi dina, sve ću Mu ispričati, kako sam ubijen na kućnom pragu,
da sam od gladi i žeđi natečen iznutra, a oni će, haram im bilo, morati račun polagati.
  Odjednom se dječakov glas privije uza zidove grla, zametnulo se podglasje u tišinu i muk,
makar koji čas ostane tako, kao da čeka da se pritajen vrisak slegne, pa nastavi drhtavim
od života prohujalim glasom. Reći ću Allahu da sam vidio kada su mi ubili brata. Pogodili ga
s leđa među plećke, nije se srušio odmah, uspravio se naglo pa zakoračio malu ustranu,
zanio se kao nejaka grančica na vjetru pa zaustavio koji čas tako, pokušao mi je mahnuti
rukom, ali ga noge izdadoše i odjednom se sroči na zemlju pored mene. Iz prsa mu izašao
dah kao odjek s brda, a iz oka klizkula suza. Ciknulo je tada moje srce, majko!
  Još da ti kažem, majko, reci ocu da ne plače za mnom, rane su mi zacijelile i više me
ne bole. Nimalo! Sve je prestalo i ne gori više moje meso u trbuhu, osiplju se iz mojih
očiju bijeli biseri, ne to nisu suze, nikako! To je čas kad svijet i svjetlo u meni trne i prepuna
zuluma umorna zemlja umjesto mene do Arša podiže glas. Jer u mojoj zemlji više ne odjekuje
dječiji smijeh i niko više ne pita čiji je ona dom.
  Eto, majko, blizu je, sasvim blizu, mog preseljenja čas, krilat posrebren konj čeka me i
raduje se moja duša okrilju sigurnom, od svega drugačiji. Iza spuštenih zastora posvuda
bljesnut će prekonoć zgažena moja zemlja čija nejač očima izbiva među zvijezdama.
  U sumrak kad pohod krvinici započnu, pogledaj, eno, srca dječija uzdrhtala u pozni čas
svjetlice su nade i plač nad stropoštanim tijelima mrtvih. U tami dok liježu u bešiku kabura,
a žestok zbir iz časa u čas povećava se...
  Sve ću ih reći Allahu...reći ću ih Allahu...- šapuće dječak, a suza mu u oku prepuna trpnje zri.

Alžirac Farih Abdur-Rahman koji ima samo tri godine, cijeli Ku'an zna napamet. Uprkos tome što ovaj dječak nema ni tri pune godine, i ne zna pročitati ni jednu napisanu riječ, kroz slušanje kur´anskih ajeta, uspio je cijeli Kur'an naučiti napamet. Uči ga jednostavno i bez grešaka, čime je sebi obezbijedio mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najmlađi hafiz. Nakon što je prvi puta progovorio, nastavio je sa ponavljanjem ajeta svaki dan, dok u cjelosti nije naučio napamet cijeli Kur'an, a njegova nožica nije kročila ni u školu ni u džamiju, iako je dvije godine patio od problema u izgovoru.

Kada je nestala mucavost u izgovoru, proučio je suru El-Kehf neusiljeno i bez zamaranja u izgovoru slova, čak i bez grešaka u pravilima učenja Kur'ana, i bez miješanja kur'anskih ajeta.

Abdur-Rahmanova majka, objašnjavajući ovaj Božiji dar kaže da je jako voljela suru El-Kehf, a za vrijeme svoje trudnoće učila ju je svakodnevno, što joj je davalo rahatluk, smirenost i pouzdanje. Kada bi slušala muziku njeno stanje bi se promijenilo, a prilikom slušanja Kur'ana vratilo bi joj se stanje smirenosti. Glas Božije riječi je dopirao do srca fetusa. Hvaljen neka je Onaj koji stvara! A znanstvenici tvrde da je fetus pod uticajem onoga čemu je bila izložena njegova majka.

Također ona objašnjava da je dijete učilo Kur´an slušajući satelitski program ˝El-Affasi˝, posebno u trenutcima dok je ona obavljala namaze, a njegov otac Muhammed Farih smatra da je moguće da je na dijete djelovalo slušanje Kur´ana i prije no što su njegove oči ugledale ovaj svijet. Abdur-Rahman se ističe sa rezonantnim glasom, čistim izgovorom i preciznošću u učenju, nikada ne propušta salavat na Poslanika pri spomenu njegovog imena. Stalno uči sure El-Felek i En-Nas, i nikada ne spava prije nego što pruči dove prije spavanja. Abdur-Rahman je u Alžiru krunisan titulom ˝Viteza Kur'ana˝, a ˝zlatnom odjećom˝ ga je prekrio šejh učenja Kur'ana Muhammed Rešad u džamiji El-Aksa.

Je li iko od nas do sada vidio i čuo dijete koje još nije napunilo ni tri godine,a da zna Kur'an napamet?! Poznato nam je da su preokupacije djece u trećoj godini života igra, plakanje, spavanje… Samo On, Uzvišeni, može svome robu dati da prve riječi koje izgovori budu kur'anske, i da sa nepune tri godine napamet zna više od 600 strana. Hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova.

Mesdžidi i džamije već se odavno žale na malobrojnost svojih posjetilaca koji u njima spominju Allahovo ime. Nestalo je ljudi koji u Allahovim kućama dočekuju novi dan i koje obavija tmina noći dok klanjaju posljednji namaz u tom danu, ljudi koje trgovina ne odvraća od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata i koji se boje Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni. Mesdžidi su Allahove kuće na Zemlji, najčišća i najbolja mjesta za koja se vežu srca vjernika, pred njihovim vratima zaustavljaju se fitne i svaki razuman musliman teži ka tome da učestvuje u njihovoj gradnji, održavanju i čišćenju, koliko je u mogućnosti.

Vrijednost vezivanja srca za mesdžid

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sedam vrsta ljudi bit će u Allahovom hladu na Dan kad nikakvog drugog hlada neće biti: pravedan vladar, mladić koji odraste u pokornosti Allahu, čovjek čije je srce neprestano vezano za džamiju kada izađe iz nje pa sve dok se ne vrati…” (Muttefekun alejhi) Iskreni Allahov rob u stalnom je traganju za većim stepenom pokornosti svome Gospodaru, a prva stepenica na tom putu traganja jeste vezanje srca za mesdžide jer u njima osjeća slast i blizinu Allahovu, u njima osjeća prostranstvo prsa, čistoću duše i on ne želi da iz njega izađe, a kada izađe, osjeća povezanost i želju za što skorijim povratkom.

Ovakvo je stanje onoga koji vlada svojom dušom i usmjerava je ka pokornosti Allahu, koji ne slijedi svoju strast i koji gaji ljubav prema mjestima gdje se čini ibadet. Međutim, onaj koga njegova duša nagovara na zlo, njegovo je srce vezano za sjedenje po putevima, šetanje po trgovima, želju za igrom i zabavom i trčanjem za imetkom.

Ebu Umama, radijallahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko izađe iz svoje kuće pod abdestom, ima nagradu kao hadžija u ihramu. Ko izađe radi duha-namaza, ne umarajući se osim radi njega, ima nagradu kao onaj ko obavi ‘umru. A namaz iza namaza, između kojih nema besmislica, je knjiga u Ilijjunu (stepen u Džennetu).” (Ebu Davud, br. 558. Albani ga je ocijenio dobrim) Ako jedan od farzova obaviš iskreno, bez pretvaranja, nadajući se nagradi, tada ti pripada nagrada hadžije u ihramu, a ako odeš u džamiju radi klanjanja sunneta, tada imaš nagradu ‘umre… Kakvo li je naše stanje kada propuštamo ovolike nagrade?

Ova se nagrada povećava na dan petka, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Evs b. Evs es-Sekafi, radijallahu anhu, koji kazuje da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:  “Ko opere svoju glavu i okupa se petkom, potom porani na džuma-namaz idući pješice, ne koristeći prijevozno sredstvo, zatim se približi imamu i pažljivo sluša, za svaki korak imat će nagradu u vrijednosti godine dana posta i namaza.” (Nesai, Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madža, Ahmed i dr. Hakim je hadis ocijenio vjerodostojnim, a Tirmizi, Nevevi i šejh Albani dobrim) Ovo je velika nagrada za onoga ko ode u mesdžid na dan džume jer za svaki korak dobija nagradu u vrijednosti 360 dana posta i 360 dana noćnog namaza, a zašto? Zbog kupanja, ranog odlaska na džumu, slušanja hutbe i obavljanja propisanog namaza. Pa zašto rob ne bi težio ovakvim dobrim djelima, jer možda jedno djelo bude presudno da vaga dobrih djela bude teža i nijedan rob ne zna koje će ga djelo uvesti u Džennet.

Mubarek gosti

Ispravni prethodnici – selefi, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenose mnoge hadise i predanja o velikoj vrijednosti odlaska u džamije i stalnog vezivanja za njih. Neke od tih predaja jesu sljedeće:

“Allah će povikati na Sudnjem danu: ‘Gdje su Moje komšije, gdje su Moje komšije?’, a meleki će reći: ‘Ko zaslužuje Tvoj komšiluk?’ Allah će reći: ‘Gdje su oni koji su gradili mesdžide?’” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 230/10, a Albani, 2728, kaže da je sahih)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najdraža mjesta Allahu su mesdžidi, a najmrža pijace.” (Muslim, 671)

Abdullah b. Mesud prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko želi da sutra sretne Allaha kao musliman, neka čuva namaze i klanja ih tamo gdje se čuje ezan. Doista je Allah vašem Poslaniku propisao praksu u kojoj se nalazi uputa, a namazi su dio te prakse, zato, ako vi budete klanjali u svojim kućama, ostavili ste tu praksu, a ako ostavite tu praksu, vi ste onda u zabludi. Svaki čovjek koji lijepo uzme abdest, želeći da ode u jedan od Allahovih kuća (mesdžida), za svaki korak mu se piše dobro djelo, podiže stepen u Džennetu, briše grijeh.“ „Pogledao sam nas i vidio da (namaz u džematu) ne izostavlja osim poznati munafik i vidio sam čovjeka kako se oslanja na dva čovjeka kako bi stajao u safu.” (Muslim, 654)

Vrijednost ranog odlaska na namaz

●  Onaj ko sjedi i iščekuje namaz isto kao da je u namazu, tj. njemu se pišu sevapi dokle god ga namaz sprečava da ode. Od Enesa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je izašao da klanja jacija-namaz u njegovom zadnjem vremenu, rekao: “Niste prestali biti u namazu sve dok ste iščekivali namaz.” (Muttefekun alejhi)

●  Meleki stalno čine dovu za onoga ko iščekuje namaz. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleki donose salavat na svakog od vas dokle god je na mjestu na kojem je klanjao, govoreći: ‘Gospodaru, oprosti mu! Gospodaru, smiluj mu se!’” (Muttefekun alejhi)

●  Onaj koji porani u džamiju može obaviti i mnogo potvrđenih sunneta, na sabah-namazu i podne-namazu, i klanjati nafile osim toga. U dva Sahiha bilježi se od Abdullaha b. Mugaffela el-Muzenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana (može se klanjati) namaz”, ponovivši to tri puta, a na kraju trećeg puta reče: “Ko hoće.” (Muttefekun alejhi)

●  Onaj ko porani na namaz može na najbolji način iskoristiti vrijeme za učenje Kur’ana, jer mu se neće ukazati takva prilika u drugim vremenima.

●  Ova vremena pogodna su za primanje dove. U hadisu koji prenosi Enes, radijallahu anhu, spominje se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dova između ezana i ikameta se ne odbija.” (Tirmizi, Albani, 212, kaže da je sahih)

●  Može stati u prvi saf i klanjati blizu imama sa njegove desne strane, jer se u hadisu navodi: “Meleki donose salavat na prvi saf.” (Ibn Madža, 997, Albani kaže da je sahih)

●  U mogućnosti je stići na početni tekbir i tako dobiti nagradu džemata.

●  To je jedna vrsta stražarenja na Allahovom putu. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Hoćete li da vas uputim na ono što će vam izbrisati grijehe i podići ugled?” Prisutni odgovoriše: “Da, Allahov Poslaniče!” “Uzimanje abdesta u teškim prilikama, mnogo napravljenih koraka na putu ka džamiji i iščekivanje namaza nakon jednog obavljenog namaza, to vam je straža.” (Muslim, 251)

Na kraju

Izostavljanjem i kašnjenjem na namaz u džematu gubi se velika nagrada, to otvara vrata olahkom pristupu i odnosu prema namazu i na kraju vodi ka potpunom ostavljanju namaza u džematu. U vezi s tim, Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio kod svojih ashaba kašnjenje pa rekao: “Istupite i upotpunite sa mnom i neka upotpuni onaj ko je iza vas, jer neće jedan narod prestati da izostaje i kasni dok ga Allah ne izostavi.” Mesdžidi su prije bili mjesta ibadeta, traženja znanja, susreta muslimana, u njima su se upoznavali i zbližavali. U mesdžidima su se opskrbljivali za ahiret, jačali svoj iman i jekin, za njih su srca bila vezana i mesdžidi su im bili draži od njihovih kuća i imetaka, nikada se nisu umarali boraveći u njima, koliko god ostajali, nisu se zamarali vraćajući se u njih, koliko god bili daleko, nadajući se Allahovoj nagradi. Kako danas izgledaju naši mesdžidi i jesmo li mi njihovi stalni posjetioci – zapitajmo se!

Uzmimo primjer 17-godišnje djevojke. Ona sad uživa u pažnji momaka i trudi se da bude cool, izazovna, zgodna, i kako to one kažu “hot”, i što više primijećena. Neka njena vršnjakinja na Facebooku ima mnogo više prijatelja od nje, lajkova i komentara na slikama, i sad ona treba nju stići i prestići u tome, pa se valja skinuti, obući izazovno, i čekati na komentare koji joj laskaju...

Prije nekoliko dana na Facebooku se pojavila stranica na kojoj su se objavljivale fotografije većinom maloljetnica koje su nazivane nemoralnim i mnogim drugim uvredljivim nadimcima, a samo za nekoliko dana stranica je skupila na desetine hiljada članova. Ubrzo nakon toga, napravljeno je još nekoliko istoimenih stranica s istim besramnim sadržajem. Svakako da je za osudu ovakvo ponašanje i zakon bi se trebao pozabaviti ovakvim bestidnicima koji stoje iza ovih stranica i onima koji posjećuju i prate rad tih stranica, jer svojim ponašanjem pokazuju da oni nisu ništa bolji od ovih koje sami prozivaju, ali, nažalost, mora se priznati da krivica nije samo njihova.

Kada vidimo djevojčicu od 14 ili 15 godina kako pozira na Facebooku u donjem vešu, onako našminkana, napućenih usana, a njena poza izraz lica i to malo odjeće govore “izvolite”, prvo što nam padne na pamet jeste: Gdje su njeni roditelji? Vide li ovo? Šta oni rade? U tom trenutku kada shvatimo odgovor, jednostavno se razočaramo jer uvidimo da su roditelji mnogih od tih djevojaka ponosni na svoje kćerke, pogotovo majke koje ih podržavaju i daju im komplimente tipa “lijepa mamina zgodna cura”, a onda se uvjerimo da i njena majka ne odudara posebno od svoje mlade kćerke, osim što je dvadesetak godina starija.

Sjetim se kako su se djevojke (djevojčice), iz moje generacije ponašale sa 14 godina i koliko su stida imale kada bi im nastavnici naredili da sjede s drugom iz razreda u istoj klupi, iako to nije uopće nije bilo tako davno, a danas djevojčice u tim godinama imaju čak intimne odnose s dječacima i ponose se time. Često se zapitam šta je dovelo do toga da se omladina u roku od nekoliko godina toliko promijeni nagore?

Mediji, televizija, internet, razni časopisi, u najvećoj su mjeri zaslužni za pokvarenost našeg društva. Žensko tijelo postalo je roba kojom se danas najviše trguje i zarađuje, tako da gotovo niti jedna reklama ne može proći bez žena, većinom izazovno obučenih, pa se čak i za reklamu motornog ulja koristi žensko tijelo. I tako, upališ svom djetetu od osam godina TV da gleda crtić u tri sata popodne, ali poslije deset minuta crtića, puštaju se reklame koje naša djeca gledaju, a na reklamama obnažene žene i gotovo erotske scene u običnoj reklami za šampon ili kupku za tijelo, ili se ubace reklame, inserti iz filma koji će biti navečer na tom TV-kanalu, a u pitanju su razne intimne scene. I takve slike se ubrizgavaju u njihove male mozgiće, pa se pitamo kako sad djeca tako rano sazrijevaju i kako djevojčice traže momke i simpatije, a mi smo se u njihovim godinama igrali žmire i klikera.

Na Facebooku nam svakodnevno, ne našom voljom, razni portali prikazuju “sponzorisane” objave, na kojima se indirektno poziva na nemoral, dajući savjete o intimnim “igrama”, pa čak i video zapisi s pornografskim sadržajima, a tinejdžerski časopisi koji se kod nas mogu kupiti na kioscima, namijenjeni za srednjoškolce, maloljetnike, prepuni su nemoralnih sadržaja, savjeta o intimnim odnosima, u kojima iste te maloljetnice šalju priče o svojim seksualnim iskustvima, i niko ne obraća pažnju na to, niti im je to zakonski zabranjeno štampati i prodavati, a poslije ih nazivaju maloljetnicama, a one koji se s njima zabavljaju nazivaju pedofilima. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Uzmimo primjer 17-godišnje djevojke. Ona sad uživa u pažnji momaka i trudi se da bude cool, izazovna, zgodna, i kako to one kažu “hot”, i što više primijećena. Neka njena vršnjakinja na Facebooku ima mnogo više prijatelja od nje, lajkova i komentara na slikama, i sad ona treba nju stići i prestići u tome, pa se valja skinuti, obući izazovno, i čekati na komentare koji joj laskaju. Muškarci se više ne ustručavaju da im javno pišu vulgarne komentare, pozivaju ih na seksualne odnose, govore im kakve bi sve stvari radili s njima, a njima to laska i uživaju u tome i nemaju ni trunke ustručavanja prema njihovoj braći koje imaju u prijateljima, roditeljima, rodbini, i koji imaju priliku da to sve vide i pročitaju. I njima je svejedno što je ti muškarci gledaju kao komad mesa, a ne kao jednu mladu djevojku koja zaslužuje poštovanje.
I tada se njihove fotografije koje su javno stavljale da ih cijeli dunjaluk gleda nađu na ovakvim stranicama i one se pitaju zašto i čime su to zaslužile da ih tako prozivaju, a roditelji se onda ljute i okreću protiv ovih koji su slike njihovih kćerki preuzeli sa njihovih profila i stavili na stranicu. Ti si majka, otac toj djevojci. Upotrebite neke odgojne mjere. Umjesto što za ponašanje svojih kćerki sada krivite cijeli dunjaluk, sjedite i razmislite o svom ophođenju prema njima, svom ponašanju i koliko truda ste uložili i ulažete u odgoj.
Zapitajte se kakav primjer vi dajete svom djetetu, pogotovo vi majke koje hvalite svoje kćerke kada se skinu u bikini i takve slike postavljaju tamo gdje ih čitav svijet gledati može. Razmislite o tome gdje griješite prvo vi, pa onda sjedite, porazgovarajte sa svojim djetetom. Gdje je nestala ta ljubomora roditelja prema djetetu?

Kako te, majko, ne uhvati tuga i stid kada pomisliš kakvi sve manijaci uzimaju slike tvoje kćeri? Je li to ono što ti želiš za nju? Je li to ono o čemu si sanjala da ti kćerka jednog dana bude? Zapitaj se, majko, dok još imaš vremena, i pokušaj da svoju kćerku usmjeriš na pravi put.

Žena treba da bude vrijedni biser do kojeg je teško doći, a ne jeftina roba do koje svako može doći kako želi i raditi s njom šta hoće. A ti, djevojko, koja svojim tijelom i ponašanjem pozivaš na grijeh, ako sebe smatraš vrijednom, željet ćeš da budeš tretirana poput bisera, a ako ne smatraš, onda ti je svejedno gdje te bace i šta urade s tobom. Izbor je tvoj! Ponos ili poniženje...

Muslim u svome Sahihu bilježi hadis od Amra Ibn Abese Es-Selemija, radijallahu anhu, da je rekao: „Još dok sam bio u predislamskom periodu smatrao sam kako su ljudi u zabludi i ništavilu, a obožavali su idole. Čuo sam za čovjeka u Mekki da govori o vjeri pa sjedoh na svoju jahalicu i dođoh k njemu.

Bio je to Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. Sklonio se od nasrtaja svoga naroda. U Mekki sam se poslužio ljubaznošću tako da sam ušao kod njega. Rekao sam mu: „Šta si ti?“ „Ja sam Vjerovjesnik“, reče on. „A šta je vjerovjesnik“, upitah. On reče: „Allah me je poslao!“ „A sa čim te je poslao“, upitah. On reče: „Sa održavanjem rodbinskih veza, rušenjem idola (kipova), da se samo Allah obožava i da Mu se niko ne smatra ravnim!“ Rekoh mu: „A ko je sa tobom na ovome?“ On reče: „Jedan slobodan čovjek i jedan rob!“ Toga dana s njim su bili Ebu Bekr i Bilal. Rekoh mu: „I ja ću da te javno slijedim.“
On reče: „Ti to danas nećeš moći. Zar ne vidiš moje stanje i stanje ljudi. Nego, ti se vrati svojoj porodici, pa kada čuješ da sam pobijedio, ti mi dođi.“ Potom sam otišao svojoj porodici. Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, stigao u Medinu ja sam bio kod svoje porodice. Prikupljao sam informacije i raspitivao se kod ljudi, nakon što je došao u Medinu, sve dok nije došla grupa ljudi iz Jesriba pa rekoh: „Šta je uradio čovjek koji je došao u Medinu?“ Oni rekoše: „Ljudi mu hrle! Njegov narod ga je htio ubiti ali to nisu mogli.“
Otišao sam u Medinu, ušao kod njega i rekao: „Allahov Poslaniče, poznaješ li me?“ „Da“, reče on. „Ti si onaj što me sreo u Mekki?“ Rekao sam: „Allahov Vjerovjesniče, pouči me onome čemu te je Allah poučio a ja to ne poznajem.“ Obavijestio me je o namazu. Rekao je: „Klanjaj sabah-namaz a potom se sustegni od namaza dok sunce ne izađe i odskoči, jer uistinu ono kada izlazi, izlazi između dva šejtanova roga a i nevjernici mu tada sedždu čine. Nakon toga klanjaj, uistinu tada namazu prisustvuju meleki sve dok se sjena ne izravna s kopljem. Nakon toga, sustegni se od namaza, jer tada se Džehennem raspali. A kada se sjena pomoli, ti klanjaj, uistinu tada namazu prisustvuju meleki sve dok ne klanjaš ikindiju. Nakon toga, sustegni se od namaza sve dok sunce ne zađe, jer ono, uistinu, zalazi između dva šejtanova roga a i nevjernici mu tada sedždu čine....“

Vjernik koji sebi želi dobro neka pažljivo razmisli o poukama iz ovog hadisa. Allah, dželle šanuhu, govori nam o događajima koji su se zbili sa vjerovjesnicima i njihovim sljedbenicima kako bi potonje generacije vjernika imale pouku i svoje stanje upoređivale s njihovim stanjem.

Također, spomenuo je i događaje s nevjernicima i licemjerima kako bi izbjegli njih i one koji su njima zavarani.

Ono u čemu je pouka jeste to da se neuk beduin kada mu je spomenuto da čovjek u Mekki govori o vjeri, čime se konfrontirao s ljudima, nije strpio sve dok nije uzjahao svoju jahalicu, otišao kod njega i spoznao šta ima kod njega a sve zbog ljubavi prema vjeri i dobru koja je bila u njegovom srcu. Ovim su protumačene Allahove riječi: „Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra...“, tj. želja za učenjem vjere. „...učinio bi da čuju...“, (Al-Anfal, 23) tj. učinio bi da razumiju.

Ovo ukazuje da je nerazumijevanje, danas prisutno kod većine ljudi, pravda od Njega zbog toga što zna da u njihovim grudima nema želje za učenjem vjere.

Ovim se razjasnilo da je jedan od najvećih razloga koji dovode do toga da čovjek bude najgore stvorenje jeste nepostojanje želje za učenjem vjere. Ako ovaj neuki beduin vjeru traži na ovaj način, kakvo je opravdanje onih koji tvrde da slijede vjerovjesnike, do kojih je od njih došlo to što jeste i koji imaju nekoga ko nudi da ih nauči a oni ni glavu da dignu? A ako prisustvuju ili čuju, onda je kako Allah, dželle šanuhu, kaže: „I ne dođe im ni jedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju srca rasijanih.“ (Al-Anbiya, 2-3)

Također, od pouka koje su u njemu jeste i to kada je rekao 'Poslao me je Allah', na što je ovaj upitao 'A sa čim te je poslao?', a on je odgovorio 'Sa tim i tim'.

Ovim je postalo jasno da srž božanske poslanice i vjerovjesničkog pozivanja jeste obožavanje samo Allaha, Jedinog, Koji sudruga nema i rušenje idola (kipova), a poznato je da njihovo rušenje ne biva osim jakim neprijateljstvom i isukivanjem sablje - borbom, pa ti razmisli o srži poslanstva.

Također, u njemu je razumijevanje cilja tevhida i shvatanje da je to velika i čudna stvar. Zbog toga je i rekao: „A ko je sa tobom?“ On je rekao: „Jedan slobodan čovjek i jedan rob.“
Dakle, odgovorio mu je kako svi učenjaci, robovi, vladari i ostali ljudi nisu sa njim i da ga u tome ne slijedi osim koga je već spomenuo.
Ovo je najjasniji dokaz da istina može biti sa velikom manjinom a da laž može čitavu Zemlju ispuniti. Allah neka se smiluje El-Fudajlu Ibn Ijadu kada kaže: „Ne bježi od istine zbog malog broja njenih sljedbenika, niti se zavaravaj neistinom zbog mnoštva gubitnika“.

A bolje od ovoga jesu riječi Uzvišenog: “ I iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika“ ( Saba’, 20 )

U Buharijinom i Muslimovom Sahihu stoji da će u Vatru ući od svakih hiljadu devetsto devedeset devet a u Džennet će od svakih hiljadu ući jedan. A kada su zaplakali nakon što su ovo čuli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „ Nikada nije bilo poslanstvo a da prije njega nije bilo doba neznanja pa će taj broj biti uzet iz doba neznanja a ako se ne upotpuni biće upotpunjen licemjerima.“ Et-Tirmizi kaže: „Hadis je dobar-autentičan.“

Ako čovjek razmisli o sadržaju ovog hadisa; o opisu početka islama i onima koji su u to vrijeme slijedili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim mu doda drugi hadis koji se nalazi u Muslimovom Sahihu, od Abdullaha Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Blago se usamljenicima“, tri puta. Rekoše: Allahov Poslaniče, a ko su usamljenici? On reče: „Dobri ljudi, rijetki među lošim ljudima, onih koji ih mrze više je od onih koji ih vole.“

Obavijestio nas je Muhammed Ibn Seid sa svojim lancem prenosilaca od El-Muaferija da je rekao: Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Blago usamljenicima koji se drže Allahove Knjige kada bude poricana i rade po sunnetu kada bude ostavljan.“

Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od Salima Ibn Abdullaha od njegovog oca da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Islam je počeo usamljen i Sudnji dan neće nastupiti sve dok ne bude usamljen, pa blago usamljenicima kada se ljudi pokvare, i blago usamljenicima kada se ljudi pokvare.“

Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od Abdullaha da je čuo Resulullaha kako kaže: „Islam je počeo usamljen i završit će usamljen kao što je i počeo, pa blago usamljenicima.“ Neko reče: Allahov Poslaniče, a ko su usamljenici? On reče: „Oni koji popravljaju ono što ljudi pokvare (od moga sunneta).“ Ovo je posljednje što je prenio u poglavlju „El-Bide'u vel-havadis“ (novotarije i novonastale stvari) od imama, hafiza, Muhammeda Ibn Vedaha.

Razmisli, Allah, dželle šanuhu, ti se smilovao, o hadisima koji govore o usamljeništvu, od kojih su neki zbog svog mnoštva i raširenosti u autentičnim zbirkama.

Razmisli o konsenzusu svih učenjaka da se ovo već davno dogodilo, čak je Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao: „Islam u našem vremenu usamljeniji je, usamljeniji je nego kada se tek pojavio“.

Razmisli o ovome dobro ne bi li se sačuvao od ove velike provalije u koju se strovalila većina ljudi a ona je povođenje za većinom i priklanjanje većem a ostavljanje manjine, a kako je samo malo onih koji su se nje sačuvali, kako ih je malo, kako ih je malo.

Ovo ćemo završiti autentičnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svome Sahihu od Abdullaha Ibn Mesu'da, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan vjerovjesnik kojeg je Allah poslao narodima prije mene nije bio a da nije u Ummetu imao prisne sljedbenike i drugove koji su uzimali njegovu praksu, vjerovali u njega (u drugom predanju: slijedili njegovu uputu) i praktikovali njegovu praksu, a potom bi poslije njih dolazile generacije koje su govorile ono što nisu radile, radile ono što im nije naređeno, onaj koji se protiv njih bude borio svojom rukom, taj je vjernik, onaj koji se protiv njih bude borio svojim jezikom, taj je vjernik, onaj koji se protiv njih bude borio svojim srcem taj je vjernik, a iza toga nema ništa od vjerovanja ni koliko je zrno gorušice.“

Isau, a.s., u putu se pridružio nekakav čovjek. Nakon što su malo putovali, ogladnjeli su, pa je Isa, a.s.,
izvadio tri hljeba iz torbe, jedan dao svom saputniku, jedan uzeo za sebe, a jedan ponovo vratio u torbu
da im bude za kasnije. Nakon jela su ožednjeli pa Isa, a.s., ode da potraži vodu. U njegovom odsustvu
saputnik uze i onaj preostali hljeb i pojede ga. Kada se vrati, Isa, a.s., primjeti da nema hljeba i upita svog
saputnika je li ga on pojeo. Saputnik mu odgovori: "Ne, nisam ga ja pojeo!" Opet su zajedno krenulo dok
nisu došli do obale jednog mora. Dugo su čekali da naiđe kakav čamac, ali uzaludno. U jednom trenutku
Isa, a.s., izreče veličanstveno ime Božije, pa uze svog saputnika za ruku i krenu sa njim na drugu stranu
mora, hodajući po vodi! Kada su prešli na drugu stranu Isa, a.s., reče svom saputniku: "Jesi li vidio
Allahovu moć?! Tako ti ove beskrajne moći, jesi li pojeo onaj hljeb?!" "Ne, nisam ga pojeo niti znam zašto
mene pitaš za to", odgovori saputnik. I opet su krenuli zajedno sve dok ne stigoše do jedne stepe, gdje Isa,
a.s., ugleda jednu srnu. Isa, a.s., skoči na nju, uhvati je i oguli, a zatim je ispekoše i pojednoše. Nakon
jela Isa, a.s., sakupi kosti srne na jedno mjesto i poče izgovarati dove i zikrove, pa Allah, dž.š., učini
da iz kostiju nikne meso. Srna oživje i odskakuta nazad u stepu. Isa, a.s., tada reče: "Tako ti Boga koji
mrtve oživljuje, onoga čiju si moć sam osvjedočio, jesi li ti pojeo onaj hljeb?"
Saputnik se tada naljuti o poče vikati na Isaa, a.s.: "Ne nisam ja nego je tebi udarilo sunce u glavu, ti nisi
ni imao tri hljeba!" Nakon toga su opet zajedno nastavili, pa naiđoše na tri brda. Isa, a.s., uputi dovu i
tri brda se pretvoriše u zlato.
Tada se on obrati svom saputniku: "Ovo desno brdo je moje, lijevo je tvoje, a treće pripada onome ko
je pojeo onaj hljeb!" Čim se spomenu zlato, čovjek odluči da se otrkije i reče: "Ja sam pojeo onaj hljeb,
bio sam gladan i pojeo sam ga." Kada vidje ovakvo ponašanje Isa, a.s., naljuti se i reče mu: "Onaj kome
je vrednije zlato od imena Božijeg nije dostojan da mi bude saputnik." Isa, a.s., nastavi put a čovjek ostade
sa svojim zlatom. Dok je tražio načina kako da prenese to zlato do svoje kuće, pored čovjeka naiđoše
još dvojica ljudi, te se svi stadoše prepirati čije je zlato. Nakon što su se umorili od svađe, riješiše da zlato
podjednako podjele. Ogladnjeli su, pa jedan od njih predloži da ode do grada i nađe nešto za jelo. Druga
dvojica jedva dočekaše taj prijedlog i počeše ga bodriti u tome i zahvaljivati mu se. Prije nego što ode do
grada čovjek se sjeti da stavi otrova u hranu i tako dobije sva tri brda zlata. A ni njegovi drugovi nisu
sjedili skrštenih ruku, već se dogovoriše da ga ubiju kada se vrati iz grada i ravnopravno podjele njegovo brdo zlata. Kada se vratio oni ga napadoše i ubiše! Sretni što su dobili još po pola brda zlata sjedoše da pojedu hranu koju im je donio, pa se obojica otrovaše. Nakon nekog vremena tuda naiđe Isa, a.s., sa svojim drugovima i reče im: "Pogledajte, ovo su robovi dunjaluka. Zlato je ostalo a oni su umrli. Koliko li 
je onih koji ginu radi njega a ništa od toga ne mogu ponijeti u grob!"

- U jednoj školi učitelj zapita đake prvog razreda: "Hajde sad svi redom da mi kažete što biste željeli da postanete kada odrastete!?" Jedan reče pilot, drugi reče doktor, treći policajac, većinom su im odgovori bili slični izuzev jednog đaka koji je spomenuo jedno potpuno čudno zanimanje... Učenici su mu se nasmijali... Znaš li što je rekao? - Rekao je: "Želim da postanem ASHAB!" - Učitelj ga začuđeno upita: "Zašto želiš da postaneš ashab?!" Dijete odgovara: "Moja mama svaku noć prije nego zaspim ispriča mi po jednu priču o ashabima Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem; ashab voli Allaha, ashab je hrabar i heroj u nekoj bitki... Ja želim da budem poput ashaba." - Učitelj zaćuta...Pokušao je zaustaviti suze izazvane ovim odgovorom... - I učitelj je spoznao jedno - iza ovog djeteta stoji jedna plemenita majka, pa je zbog toga ovo dijete sebi postavilo za zadatak ispravan cilj.

   Kada se govori o pravima žena u društvu često se prsti krivnje upiru u islam i muslimane.
Ne kažemo da nema pojedinaca među muslimanima koji prelaze granice u ophođenju
prema ženama, ali oni nemaju pravo te svoje postupke pravdati islamom i slijeđenjem
sunneta Poslanika, s.a.v.s. Pouzdano se zna da Muhammed a.s. nikada nije udario
ni jednu od svojih žena, niti bilo koga od insana niti hajvana, nego je u ophođenju 
prema ženama bio uzor drugima, kao i u ostalim svojim postupcima. Dovoljno je 
napomenuti da Poslaniku s.a.v.s. , nije bilo iz poniženja postaviti svoju natkoljenicu,
da njegova supruga stane na nju, kako bi lakše sjahala sa deve. Dalji tekst upućuje
nas da se zahvaljujemo Allahu, dž.š., na svim blagodatima a posebno na blagodati
hajirli-dobre žene. Isto tako, kako da se ophodimo prema njima, imajući u vidu
mentalitet tog slabijeg i nježnijeg spola kao i da bar donekle prikažemo stav islama po
tom pitanju.
   Allah, dž.š., dao je naziv jedne sure u Kur'anu "En-Nisa' - Žene", ukazujući time
na visok položaj koji im u islamu pripada. Allah, dž.š., u toj suri kaže: "Sa ženama
lijepo postupajte." (En-Nisa', 19) U drugoj suri se kaže: "Žene imaju isto toliko
prava koliko i dužnosti, prema zakonu..." (El-Bekare, 228).  Dakle, žene imaju
obaveza prema svojim muževima kao što i muževi imaju pravo i obaveze prema njima.
Stoga svako od njih treba primjerno izvršavati svoje obaveze prema drugome. Ibn
Abbas, r.a., u komentaru ovog ajeta kaže: "Ja se svojoj supruzi ukrašavam, kao što
se ona meni ukrašava, jer ne želim da ja potpuno uzmem svoje pravo kod nje a da ona
ne uzme svoje pravo kod mene." (Tefsir od Kurtubija, 3/127) Svaka strana treba da
se boji Uzvišenog Allaha u izvršavanju svojih obaveza prema drugoj strani.
   Abdullah ibn Amr, r.a., kaže da je Pejgamber, s.a.v.s., rekao: "Ovaj svijet je samo
prolazan užitak, a najbolje u njemu je dobra (čedna i odgojena) žena." (Muslim)
To je zbog toga što takva žena pomaže svome mužu u činjenju dobrih dijela za koja
će biti nagrađeni na Onom svijetu. Prenosi se da je Alija, r.a., pojasnio značenje 
kur'anskog ajeta: "Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom svijetu i dobro na ahiretu
i sačuvaj nas džehennemske vatre!" (El-Bekare, 201), ovako: "dobro na ovom svijetu"
je hajirli žena, "dobro na ahiretu" su džennetske hurije, a "džehennemska vatra" je
loša, neposlušna žena.
   Ebu Ummame, r.a., pripovjeda da je Pejgamber, s.a.v.s., rekao: "Ništa korisnije,
nakon bogobojaznosti, vjernik ne može imati od hajirli žene. Ako joj nešto
naredi ona ga posluša, ako je pogleda ona ga obveseli, ako je na nešto
zakune, ona će tako uraditi, ako je odsutan ona čuva sebe i njegov imetak."
(Ibn Madže)
   Ibn Abbas, r.a., pripovjeda od Pejgambera, s.a.v.s., da je rekao: "Četvero kome
bude dato, dato mu je dobra i ovoga i budućeg svijeta: zahvalno srce, jezik
koji zikri (spominje Allaha), strpljvo tijelo i žena koja čuva sebe i imetak 
svoga muža." (Bejheki)
   Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Najbolji od vas su oni koji
najljepše postupaju prema svojoj porodici a ja najljepše postupam prema
svojoj porodici." (Tirmizi i Darimi)
   Ebu Hurejre, r.a., veli da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Najjačeg imana su oni
vjernici čije ponašanje je najljepše a najbolji od vas su oni koji najljepše
postupaju prema svojim ženama." (Tirmizi)
   Kakva je bila pažnja Poslanika, s.a.v.s., prema ženama govori primjer, gdje
on sugeriše goniču deva da polahko vodi deve, kako bi se žene lijepo i ugodno
osjećale u svojim nosiljkama.
   Sama činjenica da je prva žena, hazreti Hava stvorena od Ademovog, a.s.,
rebra ukazuje na krhkost i slabost žene. Upravo zbog toga je Poslanik, s.a.v.s.,
poredi sa rebrom i kaže: "Žena je kao rebro, ako ga htjedneš ispraviti,
slomit ćeš ga, a ako se koristiš njime, koristit će ti, iako je krivo."
(Buharija i Muslim) U drugim predajama se pojašnjava da bi lomljenje tog
rebra značilo razvod braka. S obzirom da je porodica i njen ambijent, u
današnjem vremenu posebno na udaru, nadam se da će nam Poslanikove,
s.a.v.s., smjernice pomoći da očuvamo toplinu te blagodati, lijepog porodičnog
ambijenta, punog uzajamnog poštivanja i uvažavanja.