Volim Islam

  Sve ću vas reći Allahu... riječ po riječ, onako kako se istina kazuje, sve ću vas reći Allahu!
Da ste me ubili mučki, da teška rana u mom trbuhu zjapi otvorena, krvavu ste brazdu
u mojoj zemlji zaorali, , haram vam bilo! I reći ću Mu da moja zemlja ječi od zuluma
iz dana u dan, iz noći u noć, pari se zlo nad tijelima ubijenih, nazor skraćeni životi množe
se pod sječivom zla uoči svakog časa, neprestano i opet. Hoću, mojega mi dina, tako ću
reći Allahu... - tiho, pretiho govori na samrti ranjeni sirijski dječak.
  Oči mu kao prezrele kupine širom otvorene postrance gledaju u daljinu, zakovane strahom
kao katancima teškim da jamče po mjeri njegove nevine duše, kad dođe čas, a oko njega
fijuču meci i granate. Govor je njegov trpnja i drhat začet u ponoru onih koji okreću lica
i zapravo ne žele znati šta se to u dječakovoj zemlji zbiva. U ranama njegovim borave
šćućurene ptice dvije i strepnja lepršne u slaboću ranjenog dječijeg tijela, ili to samo
nečujno odoli duša naletu bola pa zadrhte nejake ruke u isti mah kad krv pod grlo hrli,
a glas se iscijedi kroz predubok uzdah.
  ... Žurimice, puškom i nožem i svačim nas ubijate, posred srca, pod plećku i svukud,
eno, primiče se svjetlica i rasprskava u mojoj utrobi, haram vam bilo!
Prži me bol dok mi se krv razlijeva po utrobi i natapa je žednu, uh kako sam ožednio...
Poznajem ubilački put i zvižduk, ovdje pamet svačija mora stati jer opet pristiže granata
ispaljena iz zasjede, to krvnik gazi i udara u pognuta leđa moga brata, o Allahu... - ishukne
iz sebe dječak živu žarevicu boli.
  Pred očima mu kuća i avlija, sluša majčin glas kao da je blizu, sasvim blizu, opija ga miris
bademova cvijeta i davno procvalog jasmina. To majčina kosa miriše, miriše...
  Traži joj oči da u njih uroni kao u nebi skićeno zvijezdama dok ga bol podno stomaka
nišani i ujeda posred srca. Oca ne vidi ili mu se samo čini... tamo je negdje podalje
otišao da im donese vode, možda i hljeba, makar koju suhu voćku... raspoznaje mu lik
u daljini i čeka da priđe bliže pa da ga pita prepoznaje li ga. Preko cijelog trbuha rana
mu je živa otvorena, a niz lice krvavi curci slijevaju se naniže i, kako bi ga prepoznao?
  Trebalo bi da ga poznaju oni što su ga smrtno ranili, trebalo bi. Da ga gledaju i da se
dobro nagledaju dok mu tijelo vrelo i krvavo d groznice drhće, trebalo bi, makar iz pritaje
zagledati se u njega pa da ga pamte za sva vremena. Pa da se ne iznenade kad ih njegove
oči u snu zaskoče i do gole kože duše razotkre.
  Zulum je ovo što čine, golem zulum, reći će dječak Allahu, zasigurno.
Tijelo mu je nejako da padne ničice i osjeti ispod pojasa s desne strane kako mu igraju
damari i navire crna krv u grlo, a bol sve žešća, pokuša udahnuti ali ne stiže.
Presijeklo ga ispod prsne kosti naglo. Jednako traži očima oca i majku da ih vidi izbliza,
odvraća mu misli sve jača bol u trbuhu pa ih doziva poluglasom, šapće sebi u njedra.
  Ne plači majko, ništa me ne boli, samo sam žedan pa sam ovako, kako sam se zatekao,
legao na desnu stranu i čekam da babo donese vode pa da krenemo kući... ama, u prsima
mi se nešto preokrenulo, sabralo se u svanuće nad mojim licem i opet bdi čas kao cvijet
u tvojim očima, majko! Javlja mi se i milozvučan glas tamo odnekud, što bi dedo rekao
gdje je zora najtanja i uči Elham...
  Govori dječak slomljenim glasom i opet mu se pogled mrači. Tijelo mu se ruši u nemoći
i poliježe glasom dublje, malaksao odzvon srca listove prema nebu otvara širom.
  Dozivam majko tog nekog ko uči Elaham, ali ga ne mogu dozvati. Ne čuje me.
Umjesto da mi se odazove taj glas mi se opliće oko srca i uzdigne me uvis brzimice
od čega mi se zlati pred očima. Vidim pred sobom bijeli put što vodi kroz poširoku
zelenu dolinu nadsvođenu zvijezdama i svjetlucavim zrakama sunca.
Pored puta cvjetaju neobične bijele ruže okićene sitnim ružičastim biserom i, kad sam mislio da
više nemam kud zakoračit, ispred mene se otvore zlatne vratnice i nađem se među oblacima...
  Sad je dječakov glas dalek, pobjegao iz predjela jave i tuni se s visja čisto djetinje čelo,
to njegova dušica blista u zapisu prvog trepeta kad ospe se suza ponovo u dubokom oknu
bunara pa podupre glas biljegom.
  Evo, vidiš li majko, sad me umjesto oblaka nosi posrebren krilat konj te ga ustavim usred
zelene bašče pored izvora čiste vode. I taman kad sam htio sjahati i napiti se vode, zaplavi se
grana jorgovana ispred mene i krupne čaške cvijeta napoje me vodom, a da ih nisam dodirnuo
rukom. Osjećam kako mi se voda razlijeva kroz damare, napaja ih i raskriljuje kao latice cvijeta
i zapljuskuje mi lice odasvud, a voda jednako izvire iz čaški jorgovana tiho žuboreći kao onaj
glas što milozvučno uči Elham. Čujem kako mi srce klikti od radosti i penje se po oblacima kao
s grane na granu, sapet mi samo glas u grlu od pregoleme ljepote i radosti...
  Potom se zbiva čudo, ptice kao biseri u zlatnim kućicama stanuju i pjevaju, evo, odasvud se
pjesma razliježe. Sad su oblaci oko mene prekriveni svilom i kadifom do po nebeske kapije.
Sve miriše na jasmin i ružinu vodicu, a ptice pjevaju, pjevaju...
  Osjećam se majko, nekako ne znam, a da mi se nije kazalo, da je moja duša ahiretsku voćku
okusila i da se vraćam Allahu. Evo razmotavam sve što znam i vidio sam u ove tri godine života,
krvnike i užareno olovo u trbuhu razmrsit će se i ono što ne znam pa ću Allahu sve ispričati.
Kako moja zemlja ječi od bola i uboja, kako su djeca ubijana i krila ptica posječena, oganj je
sastavio nebo i zemlju nad mojom zemljom pa je sve živo, osim krvnika, proplakalo.
Reći ću Allahu, mojega mi dina, sve ću Mu ispričati, kako sam ubijen na kućnom pragu,
da sam od gladi i žeđi natečen iznutra, a oni će, haram im bilo, morati račun polagati.
  Odjednom se dječakov glas privije uza zidove grla, zametnulo se podglasje u tišinu i muk,
makar koji čas ostane tako, kao da čeka da se pritajen vrisak slegne, pa nastavi drhtavim
od života prohujalim glasom. Reći ću Allahu da sam vidio kada su mi ubili brata. Pogodili ga
s leđa među plećke, nije se srušio odmah, uspravio se naglo pa zakoračio malu ustranu,
zanio se kao nejaka grančica na vjetru pa zaustavio koji čas tako, pokušao mi je mahnuti
rukom, ali ga noge izdadoše i odjednom se sroči na zemlju pored mene. Iz prsa mu izašao
dah kao odjek s brda, a iz oka klizkula suza. Ciknulo je tada moje srce, majko!
  Još da ti kažem, majko, reci ocu da ne plače za mnom, rane su mi zacijelile i više me
ne bole. Nimalo! Sve je prestalo i ne gori više moje meso u trbuhu, osiplju se iz mojih
očiju bijeli biseri, ne to nisu suze, nikako! To je čas kad svijet i svjetlo u meni trne i prepuna
zuluma umorna zemlja umjesto mene do Arša podiže glas. Jer u mojoj zemlji više ne odjekuje
dječiji smijeh i niko više ne pita čiji je ona dom.
  Eto, majko, blizu je, sasvim blizu, mog preseljenja čas, krilat posrebren konj čeka me i
raduje se moja duša okrilju sigurnom, od svega drugačiji. Iza spuštenih zastora posvuda
bljesnut će prekonoć zgažena moja zemlja čija nejač očima izbiva među zvijezdama.
  U sumrak kad pohod krvinici započnu, pogledaj, eno, srca dječija uzdrhtala u pozni čas
svjetlice su nade i plač nad stropoštanim tijelima mrtvih. U tami dok liježu u bešiku kabura,
a žestok zbir iz časa u čas povećava se...
  Sve ću ih reći Allahu...reći ću ih Allahu...- šapuće dječak, a suza mu u oku prepuna trpnje zri.